Američki predsjednik Donald Trump i dalje je u udarnim vijestima svjetskih medija. Između ostalog i zbog carinskih mjera poduzetih protiv Kine, susjeda Kanade i Meksika (ipak s odgodom), kao i najava da više carine slijede i prema Europskoj uniji. U ovalnom uredu Bijele kuće Trump je početkom tjedna između ostalog potpisao odluke kojima je podignuo carinsku stopu na uvoz čelika i aluminija na 25 posto s prijašnjih deset posto, koje je uveo 2018. kako bi pomogao sektoru koji je upao u teškoće. Trumpov savjetnik za trgovinu Peter Navarro rekao je da će mjere pomoći američkim proizvođačima čelika i aluminija te ojačati američku gospodarsku i nacionalnu sigurnost.
U aktualnoj situaciji za Magazin Glasa Slavonije govorio je dr. sc. Dino Dogan, konzultant, profesor strategije i financija s Luxembourg School of Business, ekonomist i menadžer s bogatim međunarodnim iskustvom, iza kojega je više od 30 godina rada u brojnim internacionalnim kompanijama i na sveučilištima u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji i Luksemburgu. Dr. Dogan prošle je godine objavio novu knjigu “Sedam temeljnih blokova uspjeha – Restrukturiranje poduzeća”…
SLABOST, A NE SNAGA
Je li na pomolu novi veliki trgovinski (ekonomski) rat između SAD-a i ostatka svijeta? Inače, američki trgovinski ratovi nisu ništa novo, obilježili su i 20. stoljeće…
– Trgovinski ratovi nisu znak snage, nego suprotno. Kada je neka zemlja prisiljena štititi svoje gospodarstvo uvođenjem carina, to jasno pokazuje da njezini gospodarski sektori nisu konkurentni na globalnoj razini. Pametne i prilagodljive zemlje, pod vodstvom svojih sposobnih i učinkovitih elita, uspijevaju razviti krizi otporne sustave s visokim stupnjem samodostatnosti. Što duže trgovinski rat traje, to će selekcija između konkurentnih i nekonkurentnih gospodarstava biti snažnija i ozbiljnija.
Ako se Trumpova “carinska doktrina” provede u djelo, a vidimo da Trump na tome intenzivno radi, kakvi će biti učinci na kratke staze, a kakvi na duge staze, da se tako izrazim? Drugim riječima, tko dobiva, a tko gubi u ovakvoj ekonomskoj “igri prijestolja”, odnosno trgovinskom ratu, ako sve eskalira?
– Trump i njegova administracija nalaze se u vrlo nezavidnoj poziciji. Izbore su osvojili obećanjima siromašnima da će im poboljšati životni standard u kratkom roku. Međutim, okruženi su najbogatijim pojedincima i interesnim skupinama. Kroz svoju “carinsku doktrinu” nastoje se predstaviti kao lideri koji djeluju, no problem je u tome što timu oko njega nije prioritet blagostanje šire populacije. Ovim pristupom ne rješavaju temeljne probleme SAD-a, poput dijelova gospodarstva koji su nekonkurentni i duboke ideološke podjele u društvu. Zapravo, ovakvim potezima samo kupuju vrijeme. Ako ga iskoriste za rješavanje tih ključnih pitanja, to bi moglo donijeti dugoročnu korist. No, ako to ne bude moguće ili neće biti volje, SAD, a možda i cijeli svijet, mogli bi ući u dugotrajno i duboko razdoblje nestabilnosti.
Koji bi ekonomski, gospodarski sektori mogli imati najviše problema ako trgovinski (carinski) rat eskalira i postane dugotrajnija opcija? Vidimo da je strah od američko-kineskog trgovinskog rata spustio cijene nafte prema 75 dolara, a potresi su i na burzama…
– Ako situaciju promatramo iz europske perspektive, na prvi pogled čini se da je automobilska industrija najpogođenija, a pogotovo njemački proizvođači suočeni s velikim rizicima. No razlog tome nije samo uvođenje carina. Njemačka automobilska industrija već dugo vremena nalazi se u strateškoj krizi, jer se nije dovoljno brzo prilagodila tehnološkim i tržišnim promjenama. Međutim, njemački automobilski divovi već su u velikoj mjeri postali “made in America”. Proizvodni pogoni VW-a, BMW-a i Mercedesa nalaze se u SAD-u, a uz to i BMW, Mercedes, VW i Audi imaju pogone u Meksiku. Primjenjujući strategiju “Think global, act local”, podaci o podrijetlu prodanih vozila u SAD-u za 2024. godinu govore sami za sebe: VW je prodao 131.409 vozila iz SAD-a i 230.083 iz Meksika, BMW 192.211 iz SAD-a, 46.714 iz Meksika i 132.421 iz EU-a, Mercedes 109.943 iz SAD-a, 14.859 iz Meksika i 199.726 iz EU-a, a Audi je prodao 56.799 vozila iz Meksika i 139.677 iz EU-a. Izvoz američke automobilske industrije u EU gotovo je zanemariv. Kada se sagleda ovisnost njemačkih proizvođača automobila o SAD-u, brojke postaju još jasnije: VW je od 4,8 milijuna vozila u 2024. godini prodao samo 379.178 u SAD-u, BMW 371.346 od ukupno 2,2 milijuna, Mercedes 324.520 od 2 milijuna, a Audi 196.576 od 1,7 milijuna. Stoga se Trumpova “oštrica” u ovom kontekstu, nakon podrobnije analize, čini mnogo manje oštra nego što bi se isprva moglo pretpostaviti.
U Trumpovim potezima mogu se uočiti i neke kratkoročne prednosti za Europsku uniju. Očekuje se povlačenje SAD-a iz globalnog klimatskog sporazuma, što bi moglo produljiti životni vijek proizvodnje automobila s klasičnim motorima – sektora u kojem je EU globalni lider. Neki europski proizvođači već su, u skladu s tim, počeli ponovno ulagati u razvoj konvencionalnih motora.
Međutim, mnogo je ozbiljnija prijetnja Europi trgovinski rat s Kinom. EU je u brojnim industrijama, poput farmaceutske i informatičke tehnologije, izrazito ovisan o Kini. Istovremeno, Kina je ključno izvozno tržište za europsko gospodarstvo. Posebno su izložene zemlje s jakim izvoznim sektorom, poput Njemačke, Francuske i Italije, koje bi mogle pretrpjeti znatne gubitke ako bi se trgovinski sukob dodatno zaoštrio.
Trgovinski rat između SAD-a i Kine treba sagledati u širem geopolitičkom kontekstu. Svjedočimo procesu preslagivanja svjetskih centara moći, pri čemu se Kina nakon dugog razdoblja ponovno okreće ekspanzionističkoj politici s ambicijom da postane vodeća svjetska sila u vojnom, političkom i gospodarskom smislu.
Trump prijeti i Europskoj uniji. Uvede li SAD više carinske stope, što bi to značilo za EU, i kako EU može i treba odgovoriti na takav (ne)očekivani američki udar? Kako će carine utjecati na inflaciju i euro? I gdje će u svemu tome biti Hrvatska? Je li LNG terminal na Krku naša najjača karta u odnosima prema SAD-u…?
– Zanimljivo je analizirati što točno SAD izvozi u Europsku uniju. Na prvi pogled očekivali bismo da je riječ o visokoj tehnologiji, no u stvarnosti izvoz uglavnom čine energenti te određeni farmaceutski (polu)proizvodi. Time je SAD postao jedan od najvećih ekonomskih dobitnika rata u Ukrajini. LNG terminal u Hrvatskoj im je dobro došao u realizaciji svojih ciljeva.
Što se tiče inflacije, posebno u Hrvatskoj, situacija je prilično jasna. Hrvatska je u većini sektora izrazito ovisna o uvozu, što joj u pregovorima s dobavljačima ostavlja slabu pregovaračku poziciju. Uz to država održava prenapuhan, neučinkovit i izuzetno skup javni sektor, čije troškove prebacuje na građane. Neracionalno trošenje europskih sredstava, bez stvaranja temelja za održivi rast, dugoročno jamči Hrvatskoj visoke stope inflacije. U tom kontekstu trgovinski ratovi vladajućima često služe kao prikladan izgovor za izbjegavanje odgovornosti.
NISMO SE PRILAGODILI
Ako bi se ti trgovinski ratovi proširili, treba li strahovati od potonuća globalnog gospodarstva u novu veliku recesiju?
– Zemlje koje uvode carine i započinju trgovinske ratove to ne čine iz pozicije snage, već kako bi (prividno) zaštitile vlastito gospodarstvo. No globalna ekonomska dinamika funkcionira po principu prilagodbe, pa umjesto urušavanja svjetskog gospodarstva dolazi do nove raspodjele snaga. Otporna gospodarstva će nakon svakog trgovinskog rata postat će samo jača, a ona nekonkurentna će dalje oslabiti.
Hrvatska se, nažalost, nije uspješno prilagodila tim promjenama. Domaće “elite” ne pokazuju dovoljno vizije i sposobnosti za usmjeravanje zemlje prema održivom gospodarskom razvoju. Nedostatak dugoročne strategije i stručnosti na državnoj i lokalnoj razini, uključujući i Zagreb, odražava se na cjelokupnu situaciju. Slikanje ministara s uspješnim sportašima ne može zamijeniti stvarne razvojne politike, dok koncepti poput degrowth strategije (ideja koja kritizira globalni kapitalistički sustav koji teži rastu pod svaku cijenu, nap. DJ) mogu dodatno usporiti gospodarski napredak. Ako se konačno ne iskoriste postojeći potencijali, Hrvatska riskira ostati zemlja propuštenih prilika, a korist od toga imat će samo uske interesne skupine. Npr. zašto se luka Rijeka ne poveže s cargo centrom u Grazu željezničkom prugom Rijeka – Zagreb – Krapina – Maribor i time postane svojevrsni logistički hub u Jadranu? Potrebna je izgradnja samo nekoliko kilometara nove pruge.
Uzimajući sve u obzir, pa i politički kontekst, kakav bi bio vaš završni komentar?
– U demokratskim društvima svaki narod ima vlast koju je sam izabrao. No pasivno izražavanje nezadovoljstva u kafićima neće donijeti promjene. Ključ je u aktivnijem sudjelovanju građana u političkim procesima, uz odgovorno i vizionarsko vodstvo. Političari nisu ti koji bi trebali biti u središtu, već su dužni služiti građanima i raditi u njihovu najboljem interesu. (D.J.) n